srijeda, 18. travnja 2012.

Crne mambe

Odlukom pokojnog predsjednika Franje Tuđmana u mjesecu svibnju 1991. zapocinju osnivanja gardijskih brigada. Jedna od njih je i druga gardijska brigada Gromovi koja je u pocetku bila sastavljena od pripadnika MUP-a koji su prvu obuku imali u obucnim centrima Vinica kod Varaždina, Kumrovca i Rakitja. Momci koji su pristupali postrojbi vec su imali ratnih okršaja u Erdutu, Borovom selu, Pakracu i Plitvickim jezerima. Za bazu Gromova izabrano je bivše radnicko naselje Trstenik blizu Dugog sela gdje nastaje i specijalna postrojba unutar druge gardijske brigade Crne mambe.



Postrojba se borila na svim ratištima od istoka do juga pa i u Bosni i Hercegovini. Ustrojena postrojba pod imenom Crne mambe pocinje svoja dijelovanja krajem lipnja i u srpnju 1991. na podruciju Zagreba tijekom blokade vojarne Maršal Tito. Tijekom opsade vojarne postrojba je ulazila i u oružane sukobe sa jedinicom JNA pri cemu je nekoliko pripadnika ranjeno. Dok se jedan dio postrojbe nalazio u glavnom gradu drugi dio od stotinjak gardista nalazio se u Lici gdje su krajem lipnja 1991. preuzeli zadacu osiguravanja ceste Gospic - Titova Korenica. Osiguranje ceste bilo je više psihološki ucinak jer okruženi sa svih strana pobunjenickim mjestima koje je oružijem snabdjevala JNA pripadnici Crnih mambi u slucaju napada nisu mogli uciniti puno. U rano jutro 30. lipnja 1991. neprijatelj se odlucuje napasti stožer Crnih mambi zatvorsku farmu sa okolnih brda. Iako je upotrijebio svo naoružanje napad je odbijen a postrojba je imala nekoliko ranjenih pripadnika. Odbijanje napada pripadnicima postrojbe podiglo je moral jer su vidjeli da mogu uspješno voditi obranu protiv nadmocnijeg neprijatelja te se odlucuju na izviđanja i nocne zasjede prema Titovoj Korenici. Kasnije kao odgovor na cesti prema Gospicu neprijatelj priprema svoju zasjedu za pripadnike mambi u kojoj ginu Ivica Kolar i Pero Juriša a ranjeno je pet pripadnika postrojbe među kojima i sam zapovjednik postrojbe Mato Obradovic. Vidjevši što se događa brzom reakcijom pojacanja sa Ljubova zasjeda je razbijena a okruženi vojnici spašeni. Nakon zasjede dio postrojbe koja je osiguravala cestovnu komunikaciju vraca se u bazu Trstenik i prikljucuje ostalim pripadnicima na podrucju Banovine i Pokuplja. Bojna ranjavanjem dva zapovjednika Marijana Sokolica kod vojarne Maršal Tito te Mate Obradovica u Lici prakticki ostaje bez zapovjednika te podijeljena u grupe na podruciju Banovine dva mjeseca samostalno izvršava bojna djelovanja prema neprijatelju. Dolaskom kolovoza 1991. diverzantske akcije se pretvaraju u otvorene sukobe sa neprijateljskim snagama da bi se rujnu 1991. svodile na svakodnevne teške borbe.



U pocetku dolaska na Banovinu bojna je djelovala na podruciju Gline, Viduševca, Topuskog i Pokupskog. Nakon borbi kod prilaza Sisku i Komarevu dio postrojbe pocetkom kolovoza 1991. odlazi u grad Petrinju. Posebno teško stanje bilo je u Topuskom gdje su se vodile teške borbe a zapovjednik obrane grada Ivan Cerovac imao je velikih problema sa ponekim postrojbama koje su dolazile u ispomoc, sa nedostatkom streljiva i oružija te sa sustavom veza. Događale su se i dosta cudne situacije kada su neke postrojbe jednostavno napuštale grad dok su se u drugim slucajevima neiskusne jedinice slale u napad na mjestima gdje ih je neprijatelj bez problema razbijao. Sve se promjenilo kad su u Topusko stigli Gromovi. Postavljena je znatno bolja obrana, utvrđeni su položaji te se zapocelo i sa cestim diverzijama. Unatoc svemu Topusko se i dalje nalazilo pod jakim udarima neprijatelja a dodatne probleme zadaje 13. rujan 1991. kada agresor ulazi u Hrvatsku Kostajnicu. Nakon pada Kostajnice u zapovjedništvu druge gr. bg. donesena je odluka da se zapocne sa povlacenjem iz Topuskog jer ce se težište napada još više prebaciti na ionako tešku obranu grada. Pravodobnom odlukom zapovjedništva da se na vrijeme zapocne sa izvlacenjem iz grada izbjegnuta je sudbina branitelja Kostajnice koji su zarobljeni te muceni i odvedeni u logore dok je velik dio branitelja ubijen. Jedan dio bojne branio je mjesto Viduševac iznad Gline ( poznat snimak iz dokumentarnog serijala Komšije kad tenkom agresor gađa crkveni toranj ) od srpnja 1991. Mjesto je također bilo izloženo jakim napadima agresora pogotovo iz minobacaca od kojih 16. srpnja 1991. gine Željko Putar - Grdek. Nakon toga u Viduševcu se pocinju skupljati dragovoljci za izvođenje diverzantske akcije sa namjerom da se prekinu napadi na selo. Iako potrebna akcija je bila preriskantna a uspjeh teško ostvariv s obzirom na odnos snaga na terenu. No ipak okupilo se dvadest dragovoljaca koji su sa kombijima krenuli put neprijateljskog uporišta Baltic Brdo. Crne mambe ulaze u selo bez ikakvih problema no nenalaze nikoga osim žena i staraca. Pripadnik postrojbe Miro Papac zapoceo je razgovor sa jednim od mještana koji je za njega bio posljednji u životu. Nakon njegovog ubojstva zaculo se turiranje motorne pile da bi potom usljedila žestoka paljba iz pješackog oružija po diverzantskoj skupini. Suoceni sa nadmocnijim dobro skrivenim neprijateljem skupina je prisiljena na uzmak nasrecu bez daljnjih žrtava. Nakon što je ovladao Kostajnicom, Topuskom te otprije Glinom sljedeca meta neprijateljskog osvajanja bio je upravo Viduševac. Do 30.rujna 1991. neprijatelj je na mjesto izvodio više manjih napada vjerojatno ispitujuci snagu branitelja no tog 30. rujna odlucio je zauzeti mjesto. Napad je zapoceo tenkovsko pješackim prodorom iz tri pravca. Borbe za selo bile su teške te je tijekom napada nekoliko puta oslobađano pa opet okupirano no nakraju su se branitelji morali povuci. Nakon pada Viduševca zapovjednik Gromova Božo Budimir zapovjedio je akciju ponovnog zauzimanja mjesta iz dva pravca no akcija nije uspjela jer je neprijatelj bio prejak. Iako su u borbama neprijatelju uništena cetiri tenka Crne mambe su izgubile pet svojih pripadnika.


TV izvještaj iz sela oko Gline i još slobodnog Viduševca 1991. godine


video




Snimke priprema neprijateljskih snaga za napad na selo Gornji Viduševac


video




Okupacija sela Gornji Viduševac i snimke zapaljenih kuca što postaje uobicajena pojava u svim mjestima koje neprijatelj okupira. Inace na snimkama se mogu vidjeti i dva neprijateljska vojnika ( jedan koji govori da je liturgija za pola sata, drugi drži sliku svetca ) koji su nakon domovinskog rata uhiceni kao pripadnici neprijateljskih postrojbi. Dok za drugog neprijateljskog vojnika neznam kako je završio sudski proces prvi vojnik uhicen na podrucju Hrvatske je nakon suđenja oslobođen sa obrazloženjem da nema osnova za optužnicu protiv njega.


video




Nakon napada na selo Viduševac neprijatelj je nastavio dalje ka ostvarenju svog cilja dostizanju linije na rijeci Kupi. Pritom je sva mjesta koja je okupirao rušio i palio što potvrđuju i ove snimke Lasinje i tvornice mineralne vode Jamnicka kiselica koju neprijatelj nakon razaranja temeljito pljacka.


video






Ostaci crkve u Viduševcu nakon ulaska neprijatelja




Pogled na obnovljeni Viduševac iz pravca Gline. Sa jedne i sa druge strane ceste nalazili su se položaji agresora sa kojih je granatirao selo.



Dok su grupe bojne djelovale na podrucju Viduševca i Topuskog još je jedna grupa pokušavala obraniti grad Petrinju. Sredinom kolovoza 1991. prema zamisli zapovjednika Bože Budimira jedna grupa Crnih mambi obucena u civilnu odjecu tajno je dovežena u grad i smještena kod ljudi koji su sacinjavali ajmo rec pokret otpora. Ljudi kod kojih su bili smješteni predstavljali su ih kao svoju rodbinu i prijatelje kako ih se nebi otkrilo. Mambe po dolasku u grad i smještaju uspostavljaju punktove prema vojarnama Vasil Gaceša i Šamarica sa ciljem da u slucaju izlaska jedinica iz vojarni takve nakane blokiraju. Iako su se pripadnici bojne nastojali uklopiti u normalan život grada jedna nepromišljenost ih je odavala. Naime svi su nosili istu civilnu odjecu. No i takvi nisu privlacili pozornost na sebe. Potreba za kamuflažom nestaje 2. rujna 1991. kada je zapovjednik vojarne Vasil Gaceša Slobodan Tarbuk ( tvrdi se da je navodno psihicki nestabilan covjek ) naredio napad na grad i izlazak jedinica JNA iz vojarne. Uz pomoc mještana bojna je uspjela iznenaditi neprijatelja i napadima ga natjerati da se povuce u vojarnu. Cijeli kovoz i rujan 1991. iz vojarne se napada sam grad i okolna mjesta uz stalne pokušaje da se grad okupira izlascima oklopa iz vojarne. Posebno težak dan bio je 2. rujan 1991. kada neprijatelj iz vojarne krece u snažan napad no branitelji koriste trik tako da nakon što udare sa jednog mjesta brzo jure na drugo kako bi stvarali privid jacih snaga. Pritom je agresor izgubio dva tenka a gađana je i sama vojarna odnosno skladište oružija. Kako je pocela nastupati vecer agresor se zbog gubitaka poceo povlaciti u vojarnu što je bila i velika sreca za branitelje jer su ispucali sva protuoklopna sredstva. Sljedecih dana mambe nisu mirovale nego su poduzimale razne akcije. Svakako najzanimljivija je akcija koju je izveo Ivica Šafaric - Ninja kada je ušao u vojarnu i oteo zastavu Jugoslavije. Zbog tog slucaja zapovjednik vojarne Slobodan Tarbuk obracajuci se medijima ljutito je prijetio da ce sravniti grad.

Zapovjednik vojarne Vasil Gaceša Slobodan Tarbuk



16 rujna 1991. ispunjava svoju prijetnju jer krece novi jaki napad na grad. Branitelji i ovaj napad uspješno odbijaju a kao pomoc u vracanju neprijatelja natrag u vojarnu pridonjelo je i istjecanje amonijaka iz pogođene tvornice Gavrilovic. Suocen sa stalnim porazima neprijatelj na grad osim projektila iz vojarne uvodi i zrakoplovstvo. Uskoro dolazi do silovitog treceg napada na grad te zapocinju žestoke ulicne borbe. Iako su uz pripadnike mambi u grad pristigla i znatna pojacanja postrojbe koje su došle nisu bile spremne prihvatiti težinu ulicnih borbi i zapocelo je povlacenje iz grada. Crne mambe su iz grada izašle posljednje 21. rujna 1991. no jedna skupina nesvjesna što se zapravo sa gradom dogodilo ušla je u Petrinju no na srecu uspjeli su se izvuci. Povlacenjem Crnih Mambi iz grada Petrinja je u potpunosti pala u neprijateljske ruke.






Osvajanjem mjesta Viduševac svima je postalo jasno da je plan agresora izbijanje na rijeku Kupu. Na položaje branitelja koji su se nakon pada Viduševca povukli prema Pokupskom svakodnevno su granatirani te je sve ukazivalo da se priprema neprijateljski udar velikh razmjera. Sumnje da agresor planira veliku ofenzivu kako bi izbio na rijeku Kupu potvrdila je i zapljena dokumenata sa zapovijedima general - majora Koturovica. U zaplijenjenim dokumentima stoji da je plan izbiti na rijeku Kupu te nastaviti sa prodiranjem preko rijeke prema Velikoj Gorici i Zagrebu. Ofenzivu je trebao provesti dio desetog korpusa JNA koji je od pocetka u ratnim sukobima na Banovini te dvije pricuvne brigade iz Srbije. Poucen iskustvima prilikom osvajanja ostalih mjesta na podruciju Banovine neprijatelj uvodi još dvije motorizirane brigade iz Niša i Kumanova. Postrojbama JNA treba pridodati razne dobrovoljacke i pobunjenicke postrojbe. Nakon što je prikupio sve snage krajem rujna 1991. sve je bilo spremno da operacija zapocne. Plan je bio da se uz pomoc zrakoplovstva i artiljerije razbije obrambene snage i nastavi sa napadima pravcem Petrinja - Lekenik - Velika Gorica kako bi se spojilo sa snagama JNA zarobljenim u Zagrebu i omogucilo njihovo izvlacenje prema Petrinji. Neprijatelju su problem predstavljala sela koja nisu bila pod njegovom kontrolom Dumace, Farkašic, Nebojan no koja su cuvale jako slabe postrojbe ZNG-a. Na to podrucije uskoro dolazi jedna grupa Crnih mambi i u izviđanjima neprijateljskih položaja pokušavaju otkriti gdje bi ih se moglo zaustaviti u daljnjem napredovanju i ostvarivanju planova. Izviđajuci teren dolaze u Novi Farkašic i vide da je selo u potpunosti prazno samo što to neprijatelj na srecu nije znao. Pripadnici bojne donose zakljucak da bi upravo ovo mjesto bilo odlicno za stvaranje linije obrane te se zapocinje sa izradom rovova i miniranjem terena. Nakon svakodnevnih minobacackih napada 17. rujna 1991. zapocela je velika vojna operacija neprijatelja u kojoj su sudjelovali zrakoplovi te velik broj tenkova i pješaka. Na meti napada našao se i Farkašic koji je branilo oko trideset pripadnika Crnih mambi zajedno sa nekoliko mještana sela. Pocetak napada sa mambama je docekalo i osamdesetak pricuvnih policajaca koji su se suoceni sa vrlo žestokim napadom poceli povlaciti. Nažalost povlacenje policajaca uzrokovalo je to da je u zapovjedništvo poslan izvještaj kako je Farkašic pao pa je mjesto osim neprijateljskih snaga napadano i minobacacima sa hrvatske strane iz pravca Letovanica. U mjesto su pocele ulaziti i prve pješacke postrojbe neprijatelja iz Šabca i lokalnih teritorijalaca. Crne mambe docekale su ih spremne te su neprijatelju naneseni veliki gubici u ljudstvu a zarobljena su i tri tenka. Saznavši za teške borbe u Frakašicu iz Dumaca stiže malo ali dobrodošlo pojacanje. Kako se noc bližila borbe su slabile da bi padom mraka sasvim prestale. Drugi dan na prijedlog zapovjednika skupine Petra Bajana grupa je krenula u izviđanje neprijateljskih položaja kada se uvjerila u svu uspješnost jucerašnje obrane. Naime cesta i okolni kanali bili su puni odbacenih stvari, streljiva, oružija, tenkova... I tada dolazi do bizarne situacije kada zbog magle izvidnica nesvjesno ulazi u neprijateljski kamp. Kako su branitelji bili slicno odjeveni kao i neprijateljski vojnici suprotna strana nije obracala pažnju na novopridošlice nego su mirno nastavili sa svojim aktivnostima. Vidjevši cime sve raspolaže agresor branitelji su postali svjesni da sljedeci napad nece moci zaustaviti te su se nakon vracanja u Farkašic okupili da vide kako dalje. Znali su da ce padom Farkašica neprijatelju put prema Kupi zatim i prema Zagrebu biti otvoren pa je donesena odluka kako je napad u ovom trenutku najbolja obrana. Skupina je provela plan u dijelo opkolila neprijatelja i sa svih strana ga zasula mecima i projektilima stvarajuci privid znatno vecih snaga. Neprijatelj je bio totalno zbunjen te zapoceo sa povlacenjem a ojacana grupa mambi krenula je u cišcenje terena koje je trajalo do 22. rujna 1991. kada je oslobođen teren do Glinske poljane. Dolaskom do Glinske poljane branitelji su zastali što zbog umora što zbog toga jer ih docekao pregrupirani neprijatelj tako da je akcija prekinuta. Time je završena bitka za Farkašic i zaustavljeno neprijateljsko napredovanje na podruciju Banije.




O zapovjedniku obrane Farkašica pripadniku Crnih mambi Petru Bajanu snimljen je i dokumentarni film



Kasnije tijekom mjeseca prosinca 1991. Crne mambe uspjele su zauzeti mjesta Sveta Katarina i Glinsku poljanu. Nakon što su stekli velika borbena iskustva pripadnici Crnih mambi postali su elitna vojna jedinica a kao takva ićli su tamo gdje je bilo najteže. Jedno od takvih mjesta bilo je i Livno u Bosni i Hercegovini. Dobro naoružana skupina od 220 pripadnika postrojbe pod zapovijedanjem Borisa Jacovica stigla je u Livno pred najveci napad neprijatelja na taj grad. Skupina se po dolasku u grad smjestila u Zastinje te preuzela sektor Cincara prema Glamockom polju. Veliki problem bio je ustroj zapovjedništva koji su u ionako teškoj situaciji cinili politicari bez vojnog znanja no sve se promjenilo dolaskom na teren generala Ante Gotovine i njegovim preuzimanjem zapovijedanja. Kako neprijatelj nije davao nikakve informacije kada planitra pokrenuti veliki napad na Livno i cijelo to podrucije skupine branitelja nalazile su se na svojim uobicajenim zadacima. No 23. travnja 1992. poceo je neprijateljski napad. Kako ga nitko nije ocekivao postrojbe nisu bile spremne i na svojim mjestima tako da je krenulo žurno skupljanje snaga koje bi u prvim momentima zaustavile neprijatelja. Iz Livna uskoro mamabama stiže poziv da se hitno upute u mjesto Donji Rujani da se zaustavi par tenkova. Kako je javljeno da se radi o maloj grupi tenkova zapovjednik Jacovic je skupio grupu od 15 ljudi sasvim dovoljnih za neprijateljsku skupinu. No dolaskom na teren skupina se suocila sa drugacijim stanjem. Stigavši u Rujane grupa se suocila sa cijelom satnijom tenkova i velikom grupom pješaka i što je gore povlacenjem branitelja sa položaja. Kako braniteljima koji su se povlacili nitko nije javio tko im dolazi u susret zapucali su i prema mambama. Nakraju je uz mambe u obranu krenulo 15 domacih branitelja i manja grupa vukovarskih branitelja. Nažalost upravo su vukovarci  nakon što su prošli niz teških okršaja u svom gradu izginuli u ovom napadu. Napad jedinica JNA vodio je pukovnik Slavko Lisica a izvođen je prema poznatoj proceduri prvo žestokom topnickom vatrom poslje koje je krenuo napad tenkovima i pješadijom. Crne mambe nisu pokleknule iako su se našli u vrlo teškoj situaciji no stiže pojacanje iz trece gardijske brigade koja šalje svoje maljutkaše koji sa obližnjeg brda pocinju dijelovati po neprijatelju. Do kraja dana neprijatelj je natjeran u povlacenje pretrpjevši velike gubitke u ljudstvu uništenoj tehnici te velikom broju zarobljenih vojnika. Dovoljno je reci da nakon ovog poraza agresor više nije poduzimao oavkva napadna dijelovanja na podruciju Livna a Crne mambe su preživjele još jednu tešku bitku.



Mambe su tijekom boravka na livanskom ratištu sudjelovale i u oslobađanju dijela grada Guber koji je bio naseljen srpskim stanovništvom no zamišljen je kao pocetna tocka za osvajanje grada. Nakon uspješno izvedene akcije oslobađanja Gubera u kucama su pronađeni pravi arsenali oružija kako lakog tako i teškog, minobacaci, protuoklopna sredstva te razne vrste mina. Ispod kuca napravljeni su armirano betonski bunkeri sa provedenom strujom i vodom a bila je pripremljena cak i ratna bolnica. Nakon stabilizacije linija obrane mambe su uglavnom sudjelovale u diverzantskim akcijama prema Celebicu i Glamocu a glavni ciljevi bili su tenkovi. Nakon preustroja domacih snaga i uvjerenja da ce moci preuzeti i zadržati dostignute položaje Crne mambe pocele su sa povlacenjem nazad u Hrvatsku. Kraj 1992. godine Crne mambe docekale su na krajnjem jugu Hrvatske oko Dubrovnika. Bojnom su zapovijedali Predrag Matanovic i Mile Krišto. Dolaskom u Dubrovnik bojna se smješta u hotel Belvedere iz kojeg krece u akcije. Mambama je osim dobro naoružanog i pripremljenog neprijatelja probleme stvarao i teren po kojem se bilo teško kretati te još teže napraviti crtu obrane. Sa druge strane neprijatelj je još iz doba bivše Jugoslavije na raspolaganju imao citav niz betoniranih bunkera, tunela i rovova što mu je omogucavalo da bez vecih problema drži liniju. Cak i kad je morao napuštati prve položaje preselio se na jednako kvalitetne rezervne. Dolaskom na južno ratište bojna je sudjelovala u oslobodilackoj operaciji Tigar kada je uz druge gardijske brigade prema planovima Janka Bobetka sudjelovala u deblokadi Dubrovnika i oslobađanju južnog dijela Hrvatske. Nakon više mjeseci teških borbi akcija je uspješno okoncana izbijanjem cetvrte gardijske brigade na dominantnu kotu Vlaštica cime je neprijatelj prisiljen napustiti Cavtat i Konavle. Po završetku akcije Tigar Crne mambe vratile su se u svoju bazu Trstenik gdje su provodeci obuku i daljnja usavršavanja cekali pozive za nove akcije.

Poziv je uskoro stigao jer se pripremala akcija Maslenica odnosno kako je zamišljeno operacija Gusar ali je ipak prozvana Maslenica. Kako je na terenu došlo do sve vecih problema a otpor neprijatelja bio više nego jak nakon preuzimanja zapovijedanja akcijom general Ante Gotovina vidjevši njihov ucinak u Livnu odlucio je kao pojacanje pozvati i pripadnike druge gardijske brigade Crne mambe. Jedan dio jedinice prevežen je u bazu Šepurine helikopterima dok je drugi dio stigao naknadno cestovnim putem. Po dolasku u bazu General Gotovina je na sastanku upoznao zapovjednika jedinice Borisa Jacovica sa alarmatnim stanjem na terenu te mu dao zadace koje njegova jedinica mora izvršiti. Položaji koje je bojna trebala preuzeti bili su u gradu Novigradu no general Gotovina je na sastanku rekao kako nezna pravo stanje na terenu te da su borbe vrlo jake a branitelji zbog grcevitog otpora neprijatelja u sve vecoj panici. Pripcio im je i to da se nezna tko zapravo drži Novigrad i kolike su neprijateljske snage na tom podruciju. Informacije sa terena bile su razlicite pa je cak i srpska televizija javljala da je Novigrad pao te da je put prema Zadru otvoren. Kad su stigli do grada bojna je vidjela da ga još drže pripadnici HV-a i specijalne policije. Odmah je prionulo izradi obrambenih položaja. Mambe su stigle u Novigrad 10. 2. 1993. pokazalo se u zadnji tren jer je neprijatelj vodeci se informacijama koje je dobio od svojih diverzanata vjerojatno dan prije da se u Novigradu nalaze slabe snage iste veceri krenuo u jak pješacki napad na grad. Branitelji spremno docekuju neprijatelja te odbijaju napad. Rano ujutro 11. 2. 1993. jedan dio bojne pokrece napad na neprijateljske položaje kako bi ostatak imao dovoljno vremena za utvrđivanje obrane. Dio postrojbe koji je napadao dobio je netocne informacije od izviđaca o stanju neprijatelja tako da su vrlo brzo naišli na brojcano jaceg neprijatelja. Zasut žestokom paljbom iz pješackog naoružanja neprijatelj iste sekunde uzvraca istom mjerom što je ukazivalo da se nasuprot nalazi odlicno uvježbana neprijateljska postrojba. Nakon pocetka sukoba sa neprijateljske strane su usljedili tenkovsko topnicki udari koji su postrojbi nanjeli velike gubitke jer je od 40 boraca postrojba do kraja dana spala na 22 sposobna za borbu. U zadnji tren su dobili topnicku potporu cetvrte gardijske brigade inace bi položaji koje su zauzeli bili izgubljeni. Sljedecih dana neprijatelj je žestoko napadao Novigrad u pokušaju da ga osvoji i to taktikom koju branitelji do tad nisu vidjeli. Naime agresor je razradio odlicnu koordinaciju sa minobacackim posadama tako da su posade na minobacacima gađali teren oko 30 metara ispred pješaka dok su ovi napredovali pucajuci iz svog oružija. Kako su napadi bili sve jaci neprijatelja se pokušavalo razvlaciti pokušajima protuudara. Tako se neprijatelja pokušavalo uvuci u zamke a sigurno najveca bila je kod novigradskog groblja kada je na prostor groblja puštena satnija neprijateljskih tenkova i oko 300 pješaka. Nakon što su ušli u međuprostor na njih je otvorena vatra iz minobacaca, topova i nakraju višecijevnih raketnih bacaca. Tu je agresor pretrpio velike gubitke. Inace po oznakama koje su pripadnici mambi pronalazili na mrtvim vojnicima pokazivalo je da su ih napadale specijalne postrojbe a ne cetnici kako se to voli reci. Pravilo kojeg su se držale i jedna i druga strana je bilo da zarobljavanja nema tako da su se sve strane borile doslovno do zadnjeg vojnika jer zarobljavanja nije smjelo biti samo smrt ili pobjeda. Porazom kod novigradskog groblja agresor je poceo popuštati jer više nije imao snage nastaviti sa napadima tako da je Novigrad ovom akcijom spašen. U akciji je druga gardijska brigada pretrpila gubitke od 5 poginulih pripadnika i 45 ranjenih no akcija je unatoc silnom otporu neprijatelja i još jacem protuudaru uspješno završena. Crne mabe su se vratile u bazu i dokraja 1993. radile su na popunjavanju i obuci novih pripadnika. Tijekom 1995. godine uoci operacije Bljesak postrojba je djelovala samo u izvidnickim zadacima. Izviđanja su se odvijala i prilikom priprema za operaciju Oluja kada su se zbog ružicastih zona koje je postavio UN u kojima nije smjelo biti vojnih osoba izvidnici presvlacili u civile i tako izviđali podrucije prema Banovini posebno Petrinji. Druga strana je uocila pojavljivanje civila i shvatila o cemu se radi no to nisu mogli sprijeciti. Pocetak akcije Oluja druga gardijska brigada Gromovi kao i njen elitni dio Crne mambe docekali su na zbornom podruciju Zagreb odnosno bili su zaduženi za cijeli prostor okupiranog Korduna i Banije. Da se nešto sprema vidjela je i druga strana jer pokrete jedinica i dovoženje oružija nije se moglo sakriti a i cesti upadi diverzanata na okupirano podrucije neprijatelju su potvrdili sumnje da se sprema nešto veliko. Sam pocetak operacije nisu znale niti postrojbe na terenu dok rano ujutro 4. kolovoza 1995. nije stiglo to željno išcekivano odobrenje za napad. Oluja je pocela u pet sati ujutro topnickim napadom na svim linijama. Nakon topnicke pripreme postrojbe zbornog podrucija Zagreb odnosno Gromovi i Crne mambe krenuli su u napad prema Petrinji. Osnovni cilj bio je zaokruživanje Petrinje i presijecanje komunikacije sa Glinom cime bi se omogucilo napredovanje domobranskim postrojbama. U prvim satima napada najviše uspjeha su ostvarile mambe koje su u napad krenule sa Pribilovic brda i vec do sedam sati ujutro stavile pod kontrolu cestu Petrinja - selo Gore. Daljne napredovanje postrojbe išlo je dosta teško i uz gubitke troje suboraca jer ih je neprijatelj prilikom borbi za sela Sibic i Strašnik zasuo minobacackom vatrom tako da su morali prekinuti daljnje napredovanje dok nije stigla potpora oklopa.



Na žestok otpor neprijatelja naišle su i druge grupe 2 gardijske brigade koje su napadale Petrinju. Tu su napravljene velike greške u zapovijedanju i kobna odluka generala Ivana Basarca koji je vjerojatno prvi želio osloboditi veci grad u Oluji te je naredio frontalni napad na Petrinju od tvornice Finel koja se nalazila na crti razgranicenja odnosno u predgrađu zvanom Mošcenica nedaleko od ulaza u Petrinju. Tu je postrojba zaustavljena jer je neprijatelj bio dobro pripremljen i ukopan tako da se dalje nije moglo ovim pravcem. Gromovi su tu izgubili dosta tenkova i ljudi među kojima je poginuo i jedan od zapovjednika Predrag Matanovic. Dok su Gromovi zapeli kod Pterinje Crne Mambe su išle dalje osvajajuci sela nekad uz borbe a nekad i bez ispaljenog metka. Vidjevši da nece moci zadržati HV neprijatelj se zajedno sa civilima poceo žurno povlaciti prema Bosni pritom gazeci kolone civilnih vozila koja su se kretala zajedno sa vojskom. Napredovanjem HV-a sa jedne strane dodatne probleme izazvalo je i napredovanje armije BIH koja je željela osvetu za Srebrenicu i opsadu Bihaca. Dok su pripadnici HV-a cistili teren sa jedne strane armija BIH prešla je državnu granicu i u želji da naplati dugove pocinila ratne zlocine od kojih su neki zabilježeni kamerom. Nažalost presretanje jedne izbjeglicke kolone od strane postrojbe Crne mambe i armije BIH sa druge strane iskorišteno je kao dokazni materijal kojim se ova postrojba etiketirala kao zlocinacka. Naime na snimci se vidi grubo pretresanje jednog neprijateljskog vojnika koji je na vojnu uniformu obukao civilnu no osim pucnjeva u pozadini nije zabilježen niti jedan sporan trenutak za koji bi se moglo reci da je zlocin koji su pocinili pripadnici postrojbe. Zabilježeno je ubojstvo jednog dal civila ili vojnika na snimku se nemože razaznati negdje na punktu UN-a kod Dvora na Uni za kojeg je utvrđeno da su zlocin pocinili pripadnici armije BIH. Također mambama se pripisuje grozan zlocin ubojstva skupine civilnih invalida u osnovnoj školi u Dvoru na Uni za koji postrojba nije mogla biti odgovorna jer je prema rijecima zapovjednika postrojba ušla u Dvor dva dana nakon zlocina. Po ulasku u Dvor iako u neposrednoj blizini neprijateljskih snaga sukoba nije bilo nego se nastavilo prema selu Ivanjska gdje je došlo do službenog spajanja sa armijom BIH. Tim cinom je operacija Oluja za pripadnike druge gardijske brigade privedena kraju. Gubici brigade bili su veliki 20 poginulih te 140 ranjenih no ostvaren je ogroman cilj a brigada se nakon velikih napora vratila u bazu na duži odmor.


Uskoro nakon oluje brigada 17. rujna 1995. dobiva uzbunu i zapovijed da se priprema za novu zadacu. Pokrenuta je operacija Una 95 koja je u javnosti iako velikh razmjera uglavnom nepoznata jer je kako je i planirana završila potpunom katastrofom. Sama organizacija postrojbi provedena je loše te su vojnici nabrzinu skupljani bez kvalitetnije pripreme a neki su pripadnici postrojbe dolazili direktno od domova na teren. Crne mambe imale su zadacu napasti neprijatelja u gradu Bosanska Dubica. Sama priprema za napad bila ke katastrofalna jer se u napad prvo trebalo krenuti u 5 sati ujutro pa se pomaknulo na 9 sati da bi se na kraju uz topnicku pripremu u napad krenulo deset minuta do podneva što je neprijatelju dalo dosta vremena da se organizira i pripremi obranu. Za prelazak preko rijeke Une postrojba je dobila cetiri gumena camca da bi se nakraju prebacivanje vojnika vršilo samo sa jednim jer su se ostali pokvarili. Plan je bio da mambe brzim udarom slome prvu crtu otpora te da osiguraju teren za postavljanje pontona kojim bi se tenkovi i ljudstvo prebacilo na drugu obalu i dalje napredovalo prema Prijedoru. Mambe su odradile iako teško svoj zadatak osigurale su teren, neprijatelja natjerali u povlacenej te osvojile jedan dio grada no od potpore nije bilo ništa. Pojacanja se jednostavno nisu mogla poslati jer palneri operacije nisu uzeli u obzir razinu rijeke koja je onemogucavala postavljanje pontona i tako prebacivanje snaga za daljnji prodor. Neprijatelj je ubrzo vidio da se jedinice HV-a nece moci prebaciti preko rijeke te je krenuo u jak protunapad. Neprijatelju dolazi i pojacanje te se mambe nalaze u sve težoj situaciji. Unatoc topnickoj potpori neprijatelj je žestoko napadao postrojbu i polako ju stavljao u okruženje. Povlaceci se u dubicku tvornicu tekstila zapovjednik mambi javlja zapovjedništvu da nemaju drugog izbora nego se povuci. Nažalost sve komunikacije pratio je i neprijatelj jer se domgao motorole od jednog od poginulih gardista. Iz zapovjedništva stiže odgovor da se nepovlace nego da i dalje drže položaj. Za to vrijeme druga skupina koja se nalazila na brdu iznad tvornice naišla je na neprijatelja te u borbi gotovo potpuno uništena odnosno preživio je samo jedan pripadnik iz Sesveta koji se izvukao pod okriljem noci. Unatoc jakim napadima uz pomoc topništva i iskustva prikovane postrojbe zapocele su sa povlacenjem prema rijeci Uni.


Da stvar bude gora u napadu na mambe prikljucila su se i dva neprijateljska zrakoplova no na srecu bombe su izbacili na krivo mjesto. Izvlacenje postrojbi opet je odrađivao jedan gumeni camac tako da je to potrajalo  s tim da je neprijatelj rijeku žestoko obasipao svim vrstama granata cime je broj žrtava rastao. Ujutro kad je završilo izvlacenje pripadnika postrojbe utvrđeno je da je gubita 13 poginulih. Poslje neuspješne operacije Crne mambe su optužene za niz zlocina u akciji pa cak i za agresiju na drugu državu iako je akcija trebala biti izvedena zajedno sa armijom BIH koja je zbog neuspjeha odustala od daljnjih napada. Operacija Una 95 i danas proganja veterane mambi jer im nije jasno zašto je akcija tako loše isplanirana i zašto su najbolje postrojbe tako nemilosrdno žrtvovane kad se znalo da se sa druge strane nalaze dobro utvrđene postrojbe neprijatelja pojacane i sa onima iz Hrvatske. Naravno opet je na racun postrojbe izrecen niz optužbi za genocid i ubijanja koji mogu potvrditi brojni " svjedoci " koji su nekim cudom pošteđeni ubojstava kao bi o tome mogli pricati ( malo vjerojatno ). Unatoc svemu Crne mambe su i ovaj težak zadatak odradile uspješno unatoc nemogucim uvjetima te s pravom nose oznaku elitne postrojbe HV-a koja nesmije nikad biti zaboravljena jer je za obranu Hrvatske dala ogroman doprinos.




Spomen obilježje za pale pripadnike druge gardijske brigade u akciji Una 95



U akciju Una išao je i vojni snimatelj koji je zabilježio i ove snimke



Snimci istog kamermana samo duži i uz komentare koji su postavljeni na video zapisima sa suprotne strane



Snimak vojnika UN-a sa punkta tijekom akcije Una 95 ( na pocetku piše greškom Oluja )



Inserti iz srpskog dokumentarnog filma o akciji Duboka je Una River



Snimka sa jednog od obilježavanja akcije sa srpske strane u kojoj govore zapovjednici koji su u to vrijeme bili na neprijateljskoj strani








4 komentara:

  1. Gdje se nalazi lokacija spomenika sa tenkom?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ako se nevaram u selu Novi Farkašic. Ako te zanima precizno gdje se nalazi selo najbolje da pogledaš preko google eartha

      Izbriši
  2. drage CRNE MAMBE i svi HRVATSKI RATNICI. ja sam iz Hercegovine (nekom mrske nekom manje mrske) i gravitiramo Dalmaciji (zemljopisno i mentalitetom) ali smo također orijentirani i k glavnom gradu svih HRVATA Zagrebu (gdje dosta ljudi ide studirati i rtražiti posla). tako i u šprtu u Mostaru se HRVATI dijele na Hajdukovce i Dinamovce, za one koji kažu da je najbolja 4. GARDIJSKA PAUCI ili pak neki tvrde da su najbolji TIGROVI, pripadnici 1. BRIGADE (ZBORA NARODNE GARDE) HRVATSKE VOJSKE. a kada mene netko pita za mišljenje, ja kažem da navijam za HRVATSKI DRAGOVOLJAC a da je najbolja BRIGADA HRVATSKE VOJSKE DRUGA BRIGADA GROMOVI i Njana elita CRNE MAMBE koje ovim putom iskreno, od srca bratski pozdravljam kao i sve, naravno, HRVATSKE BRANITELJE i da Vam poželim sve ono što želim svojoj djeci, a to je ZDRAVLJE, BOŽIJI BLAGOSLOV, DUŠEVNI MIR, OBITELJSKU SREĆU, RADOST, STRPLJENJE i DUG i SRETAN ŽIVOT.
    bratski pozdrav iz Mostara, BiH.

    OdgovoriIzbriši